Kada
se stvore suze na prozorima duše i kada vjetar tuge neda mi naprijed... odlazim
u moj nebeski svijet istinske postojanosti, hodočastim nutarnjim stazama,
odlazim u onu pravječnost blaženih trenutaka, u mojoj nutrini sva se povijest
ponavlja. Otvaram Bibliju, tamo isčitavam sva sveta sjećanja Kristovih proroka,
koji mi daruju nadahnuće. Divan je taj uron u milosrđe Božje, kada me svijet
razočara, Duh Sveti mi očaravanje daruje, pjesme utjehe, psalme duše, molitve
za potrebite. Čitajuć Božju Riječ zaboravljam sebe, nebitna mi postaje moja
muka, jer sav svoj život stapam sa Isusovom mukom. Živim križni put, trpljujuća
sam samo zbog Isusove požrtvovnosti za moje spasenje. U Jeruzalemsku Bibliju
upisala sam svoje ime, želim da mnogi učine tako, jer ona je jedina knjiga koju
je pisao Bog i kroz koju nam se On obraća sa svojim milosrdnim srcem. Put je
istinit i pravedan kada je bolan, kada nailazimo na trnje i za sobom ostavljamo
suze, krv i znoj. Samo je žrtva bitna, samo patnja vrijedi jer se u njoj zrcali
nada, da će nam biti kao Gospodinu. Uskrsnuti će naša ljubav, jer je ona
nepobjediva, nju ne mogu ugušiti zemnosti. Slava na Nebesima i sve ono što nam
Otac nebeski priprema u svetim dvorima vrijedi svake pokore. Ne treba iskreni katolik
nikakve dokaze o Božjoj postojanosti, on u sebi nosi vječnu vjeru u spasenje i
ozdravljenje od muke zemaljske, jer zna da ga Bog podupire i ljubi od rođenja.
On u okovima osjeća svete anđele i arhanđele, povjerava se zagovoru majke Božje
i svih svetih, on zna da nije ostavljen i sam, jer je u njemu hram Duha Svetoga
i Crkva Presvetoga Trojstva, koja svakodnevno oglasi mir srcu i duši, ljubav i
utjehu. Blagoslovljeno je srce koje služi Raju. Njega svaki otkucaj Presvetoga
srca Isusovog ljubi i usmjerava na pravi put.
Od
srca Ana Emanuela, Bilaj, 28.02.2018.
Ivan 14,21 Tko ima moje zapovijedi i čuva ih,
taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti
njega i njemu se očitovati.